/Reagovanje na sve što vam se događa će vjerovatno uništiti vaš život

Reagovanje na sve što vam se događa će vjerovatno uništiti vaš život

Samo dišite. Nije toliko ozbiljno.

Sjećam se kad sam se jednom iznervirala zbog  digitrona.

Naravno, bila je to srednja škola, a pritisak na uspjeh osjećao se kao nemoguć uspon. Stvarno sam mrzila učenje, sjedenje u učionicama i odbrojavanje broja časova dok nisam mogla otići u odjel kazališta i raditi nešto u čemu sam stvarno uživala.

Nisam sigurna kroz što sam prolazila taj dan, ali izvadila sam ruksak, uznemirila se i vrisnula  dok sam shvatila da sam ostavila onaj prokleti digitron u svome ormariću.

Nisam plakala, ali sam vikala. Vrisnula sam. Jednostavno nisam shvatila, da sam sve to naučila. Naučila sam kako profesionalno paničariti.

Mislim, to je ono što su svi oko mene učinili.

Dok sam odrastala bila sam naviknuta vikati. Vikali smo da bi se dokazali  jedni drugima. Vikali smo da bi prenijeli svoju poentu. Ponekad nije bilo dobrog razloga za galamu, pa smo ionako samo vikali.

No primijetila sam nešto nakon moje prve godine fakulteta.

Vratila sam se kući i zatekla je u haosu. Moj tata je imao rak, a njegova tjeskoba oko toga bila je poput pjesme koja se na svakoj radijskoj stanici pušta toliko puta dnevno da biste radije isključili zvuk u znak negodovanja. Rak je uključivan u svaki razgovor. Razgovori, još više nego obično, okrenuli su se u svađu. Postali smo obitelj koja je uvijek na rubu.

Na fakultetu, ipak, nisam se nikada svađala s nekim. Kakvo iznenađenje jer su mi uvijek govorili da je vikanje “u mojoj krvi”.

To vas tjera na razmišljanje o tome koliko je važno naše okruženje. Kako nas oblikuje. Danas imamo mnogo mirniju kuću. Mi svi dišemo malo lakše. Ponekad se svađamo, ali uglavnom samo razgovaramo. I mislim da je to zato što sam nešto primijetila.

Primijetila sam kako smo bili reaktivni.

Vidjela sam bol i ljutnju i ozljedu u očima svih.Shvatila sam da ne mora biti tako. Reakcije, mislim, ljudske su.

Kad bih mogla razgovarati s onom curicom iz srednje škole koja je zaboravila digitron , rekla bi joj da to zapravo nije kraj jebenog svijeta. U stvarnosti, to je mala nezgoda u jednom danu koja je samo još jedan dio prosječnog tjedna.

Željela sam da mi je to neko rekao.

Ali ja ću uzeti ono što mogu dobiti.

Napomena: Ovaj tekst je u vlasništvu sajta “www.novipocetak.com” , ukoliko ga želite preuzeti kontaktirajte admin tim putem naše Facebook stranice.