Bilješka jednog oca : ZAŠTO sam PLAKAO kada se RODILA moja ćerka

Nakon što smo bili u braku nekoliko godina, odlučili smo se početi truditi da dobijemo djecu.Ali ona nije mogla da ostane trudna.Mjeseci, zatim godine su prošle i još uvijek nismo mogli imati djece.Posjetili smo doktora, a moja supruga je liječila ciste na jajniku, i kada je napokon zatrudnila , desio se rani pobačaj.

Konačno smo odlučili da ćemo posvojiti, napornim procesom odobravanja organizacije za usvajanje.Znajući za male neželjene djevojčice iz Kine, odlučili smo da ćemo posvojiti dragocjenu kćer.Kada smo se približili kraju procesa , ponovo se desila tragedija.Bili smo odbijeni, razlog je bio što još uvijek imamo priliku imati našu djecu.

Razaranje nije dugo trajalo.Uskoro smo otkrili da je moja supruga ponovo bila trudna.Zadržali smo naš dah, ali shvatili smo istinu.Imaćemo dijete.Naše porodice, koje su znale za našu borbu za djetetom, radovale su se sa nama i tih devet mjeseci prošlo je tako brzo, i ako možda ne i za moju ženu, koja je rokom najtoplijeg ljeta prošla kroz treći trimestar.

Kada je došlo vrijeme i otišli smo u bolnicu, bio sam uzbuđen i nervozan.Uzbuđen jer je naša beba gotova bila ovdje i uzbuđen da znam da li ćemo imati dječaka ili djevojčicu.Ali nervozan jer nisam bio siguran jesam li spreman da budem tata i nervozan jer pnekad, stvari mogu poći loše tokom poroda.

Nakon gotovo 40 sati, doktor je odlučio napraviti c sekciju.Naše dragocjeno malo bilo je u nevolji, a stvari se jednostavno nisu kretale dovoljno brzo same.Dok su pripremili ženu za operaciju, pitali su je o imenu djeteta.Naravno, imali smo dva imena, pa je moja supruga rekla oboje bolničkom osoblju, jedno ako bi bio djećak, drugo ako bi bila djevojčica.

Tjeskobno sam čekao na strani mje supruge dok su radili iza zavjese.Sekunde su se protezale satima, ali konačno, došao je trenutak.Doktor i medicinske sestre uzbuđeno su pozdravili našu bebu dok su je doveli na ovaj svijet, pozivajući je po imenu.Donijeli su je do moje supruge i mene na samo trenutak prije nego je odvedu da se uvjerimo da je sve u redu.

Bila je savršena i prelijepa i bila je moja.Sve godine frustracije rastopile su se u tom trenutku i ništa od toga nije bilo bitnije.Njezina je majka nosila devet mjeseci, a sada je konačno bio moj red da je držim.U to vrijeme, nisam imao pojma da će je život odvesti tisućama milja od mene ili jednog dana, da će i ona imati svoju bebu.Samo sam znao da su naše molitve uslišene i da je to bila moja kćerka koju sam držao.

Odgovornost da imam kćerku u tom trenutku se teško sružila na mene.Ja bih bio taj koji će je naučiti šta je čovjek.Bio bih taj kome bi dolazila za savjete.Bio bih ja taj koji bi joj morao pružiti sve.Sada trenutno biće to pelene i malena odjeća; kasnije to bi bio automobil i fakultet.

I tako sam plakao.Ne sramim se suza koje su mi se u tom trenutku slile niz obraze jer bi svaki čovjek uradio isto dok ga preplavljaju emocije koje su u tom trenutku prodrle kroz mene.Zašto sam plakao kada sam dobio malu djevojčicu? Zato što je to bio najvažniji blagoslov koji sam ikad primio u životu i osjetio sam nevjerovatnu čast.

Napomena: Ovaj tekst je u vlasništvu sajta “www.novipocetak.com” , ukoliko ga želite preuzeti kontaktirajte admin tim putem naše Facebook stranice.