MAJČINA NEVJEROJATNA BORBA ZA ŽIVOT

‘Pet sati nakon što je otkriveno da ima rak dojke i metastaze, Ana Mari je hitnim carskim rodila našeg sina’

Ana Mari Ljutić (39) još se u prvom tromjesečju druge trudnoće osjećala loše, boljela ju je kralježnica pa je poslana na čuvanje trudnoće. S vremenom su se bolovi pojačavali, a liječnici su rekli da ima išijas. Nitko nije sumnjao na strašnu dijagnozu. Kuhar Dino (35) i ona već su imali trogodišnjeg sina Marka, a drugo dijete bilo je vrhunac njihove sreće.

U sedmom mjesecu trudnoće njeno stanje je bilo sve lošije, a onda je počela padati u nesvijest i pojavili su se trudovi.

Zadržali su je u bolnici. Kad je drugo jutro Dino došao supruzi u posjet, ona ga nije prepoznala. Nije znala ni gdje se nalazi. Napravili su joj magnetnu rezonanciju, a čekajući nalaze, na lijevoj dojci joj se stvorila krasta veličine kovanice.

Nakon porođaja bila je poput biljke

“Tada smo doznali strašnu dijagnozu – imala je tumor na dojci i metastaze. Do tad naš normalan svijet se srušio. ‘Danas ćemo hitnim carskim rezom poroditi vašeg sina i pokušat ćemo ga spasiti, a potom će ona možda živjeti još nekoliko dana. Pripremite se na najgore’, rekao mi je liječnik u KBC-u Zagreb’. Ostao sam u šoku”, priča nam Dino.

Njegova supruga rodila je njihovo drugo dijete Matiasa pet sati nakon što je dobila dijagnozu. U trenutku porođaja imala je edem na mozgu, epilepsiju, visoki tlak i metastaze u jetri, kralježnici i limfi.

Sin je rođen kao neurološki rizično dijete s krvarenjem u mozgu prvog stupnja. Imao je tek 2,7 kilograma, a ubrzo je dobio i bubrežnu infekciju. Na sreću, svemu se othrvao i danas ima godinu dana.

Maleni Matias prve dane života je proveo na Odjelu intenzivne

Ana Mari je bila u vegetativnom stanju do travnja 2017. godine. Nije pričala još sljedećih mjesec dana. Imala je svakodnevne epileptične napadaje koje su ublažavali lijekovima, a bila je poput biljke.

Bila je u bunilu, praktički bez svijesti što se događa oko nje. Sina je prvi put vidjela 1. lipnja 2017., znači nakon skoro četiri mjeseca. Imala je taj dan dva epileptična napada izazvana emocijama. Trebalo joj je neko vrijeme da shvati da je uopće rodila. To su bile muke objasniti joj, priča nam Dino.

Taj dan kad je Matiasa prvi put vidjela bilo je emotivno, tužno, ali smo svi skrivali to u sebi. Kad je nekome došlo da ne može izdržati, da zaplače, povukao bi se i otišao. Tako i ja. Pa se vratiš kad te emocije puste.

“Svi su mi pomagali oko djece, i njeni i moji, svi kako su znali. Bilo mi je teško jer sam stalno od nekud očekivao da će ona ući sad i preuzet ga. Stalno me pratio taj osjećaj, možda više moja želja i potreba”, priča nam Dino.

‘Preko dana djeca, preko noći razmišljaš o svemu i dođe jutro…’

Maleni Matias najviše se vezao uz njegovu majku koja se brinula o njemu jer je on svakodnevno išao supruzi u bolnicu.

“Prvi mjeseci s bebom bili su isti, a potpuno različiti. Svaki dan nova borba. Zapravo, dani kao da nikad nisu prestajali – preko dana djeca, preko noći razmišljaš o svemu i dođe jutro, a ti si još na jučer i tako ispočetka”, prisjeća se Dino.

Ana Mari je sad kod kuće, ide samo na terapije i preglede u bolnicu. Trenutno je tri dana u bolnici jer joj rade pretrage.

“Ona je jaka osoba, strašno pozitivna i vedra po prirodi, ali i hiperaktivna. Sad s vremenom kao da shvaća da sve to ide presporo i da nikad neće biti kao što je bila pa malo padne. Inače je čista pozitiva, moćna u tom pogledu, posebna osoba”, priča suprug s ljubavlju.

Djeca su, kaže, srećom ili nesrećom mala pa ne shvaćaju njezino stanje. Ana Mari je zaboravila pisati i čitati, ponovo uči jesti samostalno i obavljati neke osnovne radnje. No, s djecom je izrazito nježna i puna ljubavi.

“Trudimo se da ne osjećaju nikakav manjak pažnje mada je nemoguće zamijeniti mamu. Za to alternative nema. Kad gledam njenu i moju mamu vidim da nema alternative za majke. Ja sam kao tata uvijek tu za djecu, ali mi prirodno nemamo taj dar pa se moramo duplo truditi da bi bar približno bili dobri kao majke”, iskren je Dino.

Trudim se biti i mama i tata, teško je i ne postoji škola za to, ali trudimo se svi.

O tome kako je on, kaže da ne bi puno govorio.

“Imam ruke i noge, još stojim na njima. Glava mi je još donekle razumna i neću se žaliti, nemam na to pravo. Shvatio sam onu kako srce boli, čuo sam mnogo puta kad  ljudi kažu ‘srce mi se slomilo’ i doslovno nema riječi za opisati taj osjećaj, praznine, nemoći, jada, boli… Srce steže i grlo se sužava, to je nemoguće ispričati, samo tko je doživio zna taj osjećaj kad srce ne može više, kad hoće iz kože van, kada suza nemaš, a plačeš”.

‘Prvi put u životu strahujem za nas’

Iako su oboje cijelog života radili i nikad nisu bili socijala, došli su do financijskog ruba. Ana Mari je u invalidskoj mirovini od lipnja, a suprug je na prisilnom godišnjem dok mu, i ako, ne odobre rad s polovicom radnom vremena.

No, u cijeloj tragediji koja ih je snašla Dino kaže da je shvatio da ako se probudiš ujutro i staneš na noge to je to, bog ti je podario još jedan dan.

I shvatiš ono najbitnije, ništa, ama baš ništa na ovom svijetu nije tvoje, niti auto, niti kuća, niti supruga, niti djeca, a ni ti sam. Sve je božje i on odlučuje kad će ti uzeti, a kad dati.

Obitelji Ljutić možete pomoći uplatom na broj žiro računa: IBAN HR 9423400093112557332 u Privrednoj banci Zagreb na ime Dino Ljutić. SWIFT za uplate iz inozemstva je PBZGHR2X.

Preuzeto sa: 100posto.hr