“ZBOG OVOG SAM ZNAO DA JE ON NEKAD UMEO DA PRIČA”: Ispovest vaspitača dečaka koji je odrastao SA VUKOVIMA u našim šumama

Neobičan, tužan i kratak život dečaka na osnovu kog je snimljen film nikoga nije ostavio ravnudušnim.

Neverovatna priča o Harisu Pućurici bi verovatno ostala zatrpana negde među ratnim strahotama da je slučajno jednom prilikom vaspitač Dragan Rolović nije prepričao Ani Tomović, pozorišnoj rediteljki koja je tad radila sa decom u zavodu.

Ana je ovu priču prenela svom suprugu, reditelju Vuku Ršumoviću. Njega je toliko inspirisala da je odlučio da snimi film. Film „Ničije dete” premijerno je prikazan na Festivalu u Veneciji, odakle je pobrao simpatije publike i vratio se sa čak tri nagrade.

Negde na tromeđi BiH, Crne Gore i Srbije, osamdesetih godina, tačnije 1988. godine lovci su u čoporu vukova ugledali dečaka koji se kretao četvoronoške. Vukove su ubili, a dečaka uhvatili.

Nisu znali ko je, odakle je, čiji je, ništa. Telo mu je bilo prekriveno ranama i ogrebotinama, bio je neuhranjen, modar, nije znao da govori…Dali su mu ime Haris Pućurica.

Smešten je u centralno prihvatilište za decu i omladinu u Beogradu, gde je ostao do 1992. godine. Tada je stigla naredba da se deca vraćaju u one centre iz kojih su došla. Haris je vraćen natrag u BiH.

Ničije dete, Haris Pućurica
foto: Printscreen Youtube / totall controll

Harisovo poreklo je ostalo večna misterija. Možda se jednostavno odšetao ka šumi od roditelja, možda su ga mesecima tražili i nisu uspeli pronaći. Možda je bio ostavljeno dete, a možda su roditelji imali saobraćajnu nesreću, a on je jedini preživio i izgubio se negde u gustim šumama. Možda… Niko ga nikada nije potražio. O njegovom životu zna se samo onoliko od kad su ga pronašli pa do dana kada je četiri godine kasnije napustio beogradsko Centralno prihvatilište za decu i omladinu. Ime su mu dali lovci i tako mu odredili i naciju i veru. Treba pomenuti da je sama socijalizacija u Domu išla jako teško. Nije se plašio ljudi, ali jeste tehnologije. U početku je odbijao kuvanu hranu i jeo s poda ili kante za smeće. Nije imao higijenske navike. Često su ga nalazili u čučećem položaju ispod stola.

Haris Pućurica
foto: Printscreen Youtube / MegaComFilm

O dešavanjima nakon Harisovog dolaska u dom, govorio je njegov vaspitač Dragan Rolović:

Sve mu je bilo novo i nepoznato, puno dece oko njega, velika zgrada, svi mu nešto govore, nešto pokazuju… U početku je mnogo vremena provodio budan, nije spavao na krevetu, već na stolici, te ispod stola i na stolu u dnevnom boravku. Trebalo je vremena da nauči da spava u krevetu” priseća se Dragan i dodaje

Kada je prvi put video televizor, to je bila tragikomična situacija. Toliko se uplašio da smo ga za noge izvlačili ispod kreveta. Higijenske navike nije uopšte imao. Nije znao čemu služi česma, imali smo problem da ga naučimo da je koristi, kao i da ga okupamo, odsečemo mu nokte… Opirao se tome neko vreme“.

Rolović se seća i da je Haris: “Bio strašno vezan za stvari koje je dobio, čuvao je sve, od četkice za zube, pa nadalje. Bio je fasciniran klikerima i psima. Jednom je u naše dvorište ušao rotvajler, deca su se razbežala, a Haris mu je prišao, nešto mu rekao, uzeo za ogrlicu i doveo meni u kancelariju. Kako je samo mirno taj pas stajao pored njega…“, ispričao je on.

Haris Pućurica
foto: Printscreen/YouTube/Ničije dete film

Bio je prilično visok. Procenili smo da ima 10 godina, ali možda je imao i 12. Zapamtio sam kako je dugačke ruke imao. Bio je plavušan, više svetlosmeđ, s plavim očima, bledunjav, svetle puti. Kad je tek došao kod nas, imao je hroničnu upalu sinusa i stalno mu je curio nos“.

Ističe da je kod Harisa bio karakterističan njegov hod: “Malo trapav, mada on sam nije bio trapav, niti je fizički bio oštećen na bilo koji način. Bio je zdravstveno zapušten, neuhranjen, imao je ogrebotine i rane po telu, nije znao da govori i imao je problem s hodanjem. Kasnije se ispostavilo da nije znao da hoda u cipelama. Ali naučio je“, pričao je Rolović.

Uprkos svemu deca su ga prihvatila i pomagala mu na sve načine. U početku su se sa Harisom sporazumevali gestikulacijom, ali brzo je počeo da uči prve reči.

Imao sam utisak da razume većinu stvari koje mu govorim. To nam je bio znak da je dete bilo u kontaktu s ljudima i da je nekad znalo da govori. Deca su mu pomogla da brzo savlada govor. Ona su se baš potrudila i na naše veliko iznenađenje ostvarila odličan kontakt s Harisom, štitila su ga, naučila ga mnogo čemu.“ ponosno ističe Dragan.

Pamti kako Haris, čak i kada je savladao veliki fond reči, nije mnogo govorio.

„Oko njega su bila deca, ali nikad ih nije provocirao, nije ulazio u konflikte s njima. Imao je i najboljeg druga, Žileta. Taj dečak je na neki način preuzeo brigu o njemu, a bio je jedan od najjačih i najinteligentnijih dečaka u domu u to vreme. Bili su baš bliski, što je za nas bilo iznenađenje, s obzirom na to da je Žile bio dečak sklon manipulacijama, svađama. On je Harisa naučio kako se drži olovku, kako se piše, kako se peru zubi, kako se kupa, mnogo puta smo ga zatekli mokrog jer mu je pomagao da se kupa. Žiletov odlazak iz doma je teško pao Harisu. Nije imao nikog tako bliskog”.

Nama, vaspitačima, Haris je bio posebno drag. Meni lično jer sam znao kakav je došao i kakav je napredak napravio za to kratko vreme. Umeo se on vezati i za nas, kad sednete pored njega, on se malo osloni na rame, tražeći nežnosti i pažnje, kao i svako dete. To mu kod nas nikad nije bilo uskraćeno“, napominje Rolović , kako prenosi Poskok.info

Nakon svega vraćen je tamo gde je pronađen. Obukli su mu uniformu i poslali ga u šumu. Imao je tada 17 godina i više se nije vratio. Tu je zatvoren krug njegovog života. Prema nekim pričama ubio ga je zalutali metak, ali ko zna, možda i danas pleše sa vukovima. Dečak kome je vuk bio čovek, a čovek vuk. Uglavnom, nikad se više nije javio nikom, a niko ga nikad nije ni tražio.

Ova priča je dosta uzburkala javnost i pokrenula dosta različitih komentara:

Da ga lovci nisu pronašli možda bi još bili živi i vukovi i on” ,

Bolje da su ih sve ostavili u šumi, vjerojatno bi svi ostali živi.. samo ubijanje…užas.. šta ste napravili, ništa, ljudi glume boga, kao i uvijek” ,

Ljudi koj sve moraju da diraju i upropaste.. Šta ako je on tako bio srećan“,

Strašno, ljudska rasa je najveće zlo od svega! Tako ga tretirati baš kao životinju, socijalizovati pa tako surovo nazad u šumu, u najverovatnije smrt, nikad mi neće biti jasno – ZAŠTO??? Umesto da je dat u DOBRU hraniteljsku porodicu, da su ga školovali, zaposlili, da po tom stvori sopstveni dom i porodicu, da mu oplemene ionako tužan i jadan život… Oni – opet u divljinu!!!” Ovo su neki od najčešćih komentara na društvenim mrežama.

Izvor: Stil Kurir