Ako volite cijelim svojim bićem, ne zaslužujete nekoga ko vas voli s pola srca

Kada volimo, to činimo sa svojim čitavim bićem, bez rezervi. Zaslužujemo biti voljeni na isti način, u potpunosti i bez uslova.

Međutim, često se suočavamo sa situacijama u kojima smo spremni žrtvovati svoje potrebe i umanjiti vrijednost svoje ljubavi zbog straha da ćemo ostati sami. Postoje ljudi koji nikada ne mijenjaju svoj pristup vezama. Oni ostaju u vezi koja im ne donosi sreću, jer se boje usamljenosti. Smatraju da je bolje biti u lošoj vezi nego biti sam. 

Ovakav strah ograničava njihovu sposobnost da nauče voljeti sebe. Kada ulazimo u vezu iz straha da ćemo ostati sami, umanjujemo vrijednost svoje ljubavi. Na neki način, ostavljamo svoje srce nezaštićeno i hladno. Poruka koju šaljemo sami sebi je: “Nisi dovoljno važan/a da bih se brinuo/la o tebi. Očekujem da će netko drugi preuzeti brigu o tebi jer to ne mogu ili ne želim učiniti.” 

Samo voljenje sebe znači prihvatiti rizik biti sam. Kada dopustimo da se ovakav unutarnji dijalog razvije, krećemo prema opasnom teritoriju. Prvo, to znači da ne cijenimo sebe dovoljno da bismo se udaljili od onoga što nas čini nesretnima. Drugo, oslanjanje na druge za vlastito emocionalno blagostanje može dovesti do nesigurnosti kada te druge osobe nisu prisutne.

Ovo može dovesti do mazohističkog ponašanja, gdje se trudimo za nekoga bez obzira na to koliko nas to povrijedi, čime zapravo zanemarujemo svoje potrebe. Na taj način, mi ne postojimo kao pojedinci, već samo kao deo neke druge osobe. Zaboravljamo da smo kompletni sami po sebi. Sve to radimo kako bismo zadržali druge ljude u našem životu, a pritom preuzimamo krivicu za sve probleme u vezi. 

Na taj način, osiguravamo da naše srce nikada neće proći kroz prave oluje, jer će biti zaključano u svojoj sigurnosti, čekajući da ga netko drugi čuva. Ljubav zahtijeva hrabrost i odgovornost. Strah od samoće može nas nagnati na najgora ponašanja prema našem srcu. Umjesto da volimo i brinemo se o sebi, često ostavljamo svoje srce u rukama drugih, koji ga povremeno i privremeno vole. 

Naše srce je poput novorođenčeta koje želi biti sa svojom majkom, zbrinuto i zaštićeno. Naše srce prvo treba voljeti nas same prije nego što može voljeti nekog drugog na zdrav način. Moramo se brinuti o sebi, voljeti sebe i osigurati da imamo siguran prostor za rast i učenje. Kada volimo svim srcem, spremni smo preuzeti odgovornost koja dolazi s tim. 

To zahtijeva hrabrost. Ljubav nije uvijek sigurna oklada, ali mnogo puta ćemo se naći u situacijama gdje ne možemo unaprijed znati ishod. Ipak, preuzimanje tog rizika s srcem koje je brinuto i zaštićeno je znatno zdraviji pristup nego da to činimo s srcem koje je ranjeno i puno praznina. Nikada ne bismo trebali tražiti drugu osobu da popuni prazninu u našem životu. Umjesto toga, trebali bismo se pobrinuti za sebe i naučiti kako voljeti sebe. Kada smo spremni na takvu vrstu ljubavi prema sebi, tada ćemo biti sposobni voljeti i druge na način na koji zaslužuju.