Nema ljubavi bez boli i nema života bez boli. Bol je način kako dobivamo našu mudrost i našu snagu i to kako razvijemo debelu kožu. No, između boli i mudrosti, mi se promijenimo – jer nitko ne izlazi iz boli isti.
Još uvijek volimo. Ali smo oprezniji, nismo dostupni kao što smo nekada bili, nismo povjerljivi, a nismo beznadni romantičari koji smo nekoć bili. Oprezni smo, bojimo se, ne želimo biri odbijeni, ne želimo biti gorki i ne želimo opet ponoviti iste pogreške. Mi slomimo srca kako bismo spasili svoje i možemo živjeti godinama bez da nekome kažemo kako se osjećamo, jer znamo da se ne osjećaju na isti način.
Volimo, ali više ne volimo svim srcem, volimo u komadićima, volimo kada smo sigurni u nečiji osjećaj i volimo kad je vrijeme na našoj strani, volimo samo kada je sigurno.
Još se nadamo. Ali također se bojimo; razmišljamo o tome kako stvari mogu poći loše, kako će dobre stvari biti kratkotrajne, kako stvari neće ići na način na koji ih želimo, jer to je lakše podnijeti, lakše se nositi s lošim rezultatima kada ih očekujete. Živimo, ali u potpunosti ne prepuštamo sreći, ne vjerujemo da će dobre stvari trajati, mislimo da će život na neki način vratiti sve.
Ne dajemo životu šansu da nas iznenadi jer ne želimo biti razočarani, pa se sami razočaramo. Pokušavamo predvidjeti da će nas život razočarati, pa kad bude, nećemo se slomiti.
Još uvijek sanjamo. Ali ne sanjamo preveliko i ne pokušavamo juriti svoje snove, jer ne želimo izgubiti, ne želimo propasti, ne želimo se osjećati kao da smo bezvrijedni. Želimo dokazati da smo dovoljno dobri, da smo sposobni ovisiti o sebi, da smo odgovorni odrasli, tako da sanjamo doslovno, sanjamo o onome što znamo da možemo postići, ne tražimo , ne gledamo previše daleko i ne vjerujemo u čuda. Sanjamo, ali ne slijedimo svoje snove, ne mislimo da će nam se dogoditi, mislimo da ne zaslužujemo takvu sreću jer smo navikli na bol.
Prestali smo vjerovati u čuda otkad su naši snovi postali noćne more.
Bol mijenja ljude; uglavnom na bolje, ali kad ljudi pate, pokušavaju učiniti sve da mogu izbjeći, ne žele da njihova srca ponovo padnu , ne žele opet nekontrolirano plakati i ne žele ponovno se osjećati slabim.
Ali kad pokušavamo izbjeći bol, ponekad izbjegavamo užitak. Kada pokušavamo izbjeći bol, izbjegavamo uzimati rizike koji bi mogli promijeniti živote, kada pokušavamo izbjeći bol, izbjegavamo ljubav.
Ponekad bih željela da nas bol nije promijenio, poželim da bol nije tako duboko u nama, kako bismo mogli voljeti, živjeti, nadati se i sanjati kao i prije.Da možemo vjerovati u sreću i čuda kao i prije.
Ponekad želim da bismo mogli mijenjati bol, umjesto da bol mijenja nas, kako bismo mogli biti svoji, biti ljudi kao i prije.
Napomena: Ovaj tekst je u vlasništvu sajta “www.novipocetak.com” , ukoliko ga želite preuzeti kontaktirajte admin tim putem naše Facebook stranice.